Prije svega, roditelji trebaju biti otvoreni za nove ideje, poticati dječiju samostalnost i hrabriti dijete u njegovom radu. Iako je njihova namjera samo da pomognu djetetu u radu, trebaju ga pustiti da samostalno obavi određene radnje. Dijete će se nakon uloženog napora i nakon što je samo nešto uradilo osjećati kompetentnije i zadovoljnije urađenim. Bit će svjesno da je to samostalno obavilo, a ne da je to proizvod rada njegovih roditelja. To će mu, opet, uliti dodatno samopouzdanje i odvažnost da se upusti u nove kreativne poduhvate.

Međuljudski odnosi u porodici također diktiraju razvoj dječije kreativnosti. "Ustanovljeno je da kreativno nadarena djeca imaju porodice koje naglašavaju nezavisnost, radije nego međuzavisnost članova porodice; manje su usmjerene na dijete; imaju malo izražene zategnute porodične veze i više izražena negativna osjećanja i konkurenciju među članovima porodice koja rezultiraju motivom za moći i dominantnosti.“ (Olszewski-Kubilius, P., The social and emotional development of gifted children: What do we know? Prufrock Press str.. 205-212)

Naravno da samostalnost i takmičarski duh potiču dječiju kreativnost, ali treba biti na oprezu kako se takva odgojna nastojanja ne bi dovela u krajnost, koja bi mogla da izazove kontraefekt u kreativnom odgoju djeteta. S druge strane, međuzavisnost članova porodice također može imati dobre odgojne efekte. Ustanovljeno je da "osobe koje dostižu visoke naučne rezultate potiču iz porodica koje su kohezivne i usmjerene na dijete i u kojima je identifikacija roditelj-dijete jaka, što rezultira visokim nivoom motivacije za postignućem/uspjehom.“ (Olszewski-Kubilius, P., The social and emotional development of gifted children: What do we know?)

Dakle, samostalnost i nezavisnost od roditelja jeste dobar preduvjet kreativnom razvoju djeteta, dok je vezanost djeteta za roditelje više preduvjet dobrom intelektualnom razvoju. Ipak, najbolje je u pitanju dječije samostalnosti od roditelja naći sredinu: omogućiti djetetu slobodno izražavanje ideja i samostalan rad, ali opet ne prepustiti dijete u potpunosti da samo radi, već s vremena na vrijeme pregledati urađeno, pohvaliti dijete, pomoći mu, ako je potrebno, i ohrabriti ga za dalji rad.

Važno je opipati puls i utvrditi da li dijete preferira da radi samostalno ili uz pomoć drugih, te u skladu s tim i postupati. Ono što je najbitnije jeste da roditelji prilikom kreativnog izražavanja njihove djece budu nenametljivi i spontani. Važno je da djeci ne nameću svoja kreativna rješenja, kako se njima djeca ne bi povodila u daljem radu i na taj način "kopirala" rad odraslih, a samim tim i "stopirala" svoje kreativne ideje.

Da bismo to ilustrirali, poslužit ćemo se primjerom iz prakse. Dječak je dobio lego kockice, ali umjesto da ih je sam otvorio i razgledao njegov otac je to uradio s namjerom da mu pokaže kako se sklapaju kockice. Na kraju mu je napravio veliki bager i time limitirao djetetov dalji kreativni rad, odnosno igru s lego kockicama, jer "sve što zna sastaviti dijete može postati beznačajno, a u poredbi sa savršenstvom očevog djela, manje vrijedno. Otac je postavio naglasak na djelo, učinak, uspjeh, dobar rezultat. Stvaralačko može biti samo ono dijete koje s radošću otkriva svoje sposobnosti i svoje uspjehe, bez ograničenja s izvana nametnutim konačnim ciljem: dijete koje ćemo znati potaknuti u želji da iz elemenata koje posjeduje stvori nešto za sebe i za nas u igri, za igru i na način kako ono samo to umije i želi". (Grupa autora, Treći kolokvij o slobodnom vremenu mladih: Kreativnost mladih i slobodno vrijeme, Centar za vanškolski odgoj, Zagreb, 1972. str. 98)

Prema tome, potrebno je pustiti dijete da samo stvara i da se slobodno izražava. "Studije sugeriraju da je bitni faktor porodičnog okruženja stupanj do kojeg porodica stvara atmosferu u kojoj su djeca slobodna da razviju jedinstven identitet i imaju svoje individualna razmišljanja i izražavaju ih slobodno. Postoji veća vjerovatnoća za pojedince koji potiču iz ovakvih porodica da budu veoma kreativni kao i veoma kompetentni u svome radu. Takve porodice gaje kreativnost i preuzimanje intelektualnog rizika. (...) Stoga, stilovi «roditeljevanja» koji pomažu djetetu da pronađe vlastiti identitet, prije nego što ga nalažu, dozvoljavaju otvoreno izražavanje ideja i nezavisne misli, smanjuju identifikaciju roditelj-dijete, ali ne umanjuju obavezno i povezanost ili ljubav i pružaju podršku u prisustvu izazova, što pomaže u razvoju talenta i kreativnosti i dobrog mentalnog zdravlja. Roditelji trebaju uspostaviti i održavati spone s djecom, ali takođe im dozvoliti autonomiju, nezavisnost i psihološki i emocionalni prostor. Oni mogu biti dosta uključeni u postignuće svoga djeteta, direktno i aktivno ga podržavajući, ali ne unoseći se previše emocionalno ili psihološki.“ (Olszewski-Kubilius, P., The social and emotional development of gifted children: What do we know? Prufrock Press str.. 205-212)

S druge strane, važno je skrenuti pažnju i na neke odgojne postupke koji guše dječiju kreativnost kako bi se na vrijeme uočili i eliminisali.

Odgojni postupci koji ometaju razvoj dječije kreativnosti

Nerijetko se dešava da roditelji, često ne znajući, ugase u djetetu kreativnu iskru, misleći da olakšavaju djetetu obavljanje nekog posla i namećući mu svoja rješenja. Navest ćemo samo nekoliko primjera u kojima roditelji mogu suzbijati dječiju kreativnost:

• Ne dozvoljavaju djetetu da šara, reže papir, prlja ruke bojama, odnosno "pravi nered" u kući, umjesto da mu to sve omoguće na obostrano zadovoljstvo;
• Ignorišu ili ne pridaju značaj djetetovom stvaralaštvu;
• Ne zanimaju se za područja za koja dijete pokazuje afinitet;
• Ne potiču dijete da samo istražuje, već ga u tome sputavaju;
• Trude se da dijete slijepo slijedi njihove ideje, razmišljanja i stavove, čime od djeteta stvaraju konformistu, a ne slobodnu ličnost koja je otvorena za nove ideje;
• Ne daju djetetu dovoljno vremena i mogućnosti da samo dođe do određenih rješenja, već mu ih sami ponude;
• Ne pokazuju interes da oni sami nešto istražuju, prave, oblikuju, rade nešto kreativno, već njihovu pažnju radije zaokupljaju isprazne i monotone stvari i dešavanja.

Dakle, od odnosa roditelja prema kreativnosti uveliko zavisi i razvoj dječije kreativnosti. Porodično okruženje i porodična klima su veoma bitni za poticanje i razvijanje ove osobine. Nažalost, dešava se da, umjesto kreativnosti, roditelji kod djece potiču kruto i ukočeno ponašanje. "Uslovi u okolini koji koče kreativnost, a podstiču rigidno ponašanje:

• zadaci koji usmjeravaju pojedinca da se fiksira na određenu metodu rješavanja;
• postojanje izvora frustracije i stresora za vrijeme rješavanja problema;
• činioci koji smanjuju intrinzičnu motivaciju za rješavanje problema;
• potenciranje negativnih posljedica mogućeg neuspjeha u rješavanju problema;
• siromašno individualno iskustvo pojedinca na području rješavanja problema;
• uvođenje nepotrebnih ograničenja, prepreka i distraktora u problemsku situaciju." (Kreativnost,  www.znanje.org)

Dakle, odrasli su ti koji suzbijaju razvoj dječije kreativnosti jer mu nameću svoje poglede na život, svoja rješenja, stavove i sl., a uz sve to su i sami nekreativni. Zato da bi bili u stanju da potiču dječiju kreativnost, prvo trebaju poraditi na svojoj kreativnosti. Za početak, treba utvrditi uzroke rigidnog ponašanja odraslih. "Jedna od najčešćih prepreka da bismo izrazili našu kreativnost jeste poteškoća da izađemo iz okvira naših navika (razmišljanja, činjenja, organiziranja našeg života). To je približno onome što psihologija naziva "otpor promjeni", odnosno tendencija da svaka individua izbjegava rizik proturječja njenom mišljenju, njenom osjećaju identiteta, njenom Ja".(Dominique Pir, La créativité, domaine réservé?, www.doctissimo.fr)

Dakle, da bi omogućili protok kreativnih ideja i slobodnog izražavanja kreativnosti, odrasli se trebaju osloboditi svog egoizma, ustaljenih normi ponašanja, klišea, stereotipa. Trebaju shvatiti da nisu uvijek samo oni u pravu, da se stvari mogu posmatrati sa različitih aspekata, te da se na određena pitanja mogu dati različiti odgovori, ali opet tačni. Dakle, potrebno je da se oslobode tradicionalističkog mišljenja prema kojem je nezamislivo da nešto bude drugačije od uobičajenog.
Osim toga, jedan od razloga zbog kojih odrasli ne ispoljavaju slobodno svoju kreativnost jeste uvjerenje da je ta osobina isključivo odlika naučnika, umjetnika ili nekih posebnih ljudi. "Uvjerenje da je to u rezervisanom domenu, u polju određenih aktivnosti ili posebnih ljudi, pouzdano je jedan od načina na koji možemo gušiti našu kreativnost.“ (Dominique Pir, La créativité, domaine réservé?, www.doctissimo.fr)

Zato je razlog više da se odrasli oslobode i krenu u "avanturu" za potragom kreativnosti u sebi činjenica da od njihove kreativnosti i stava prema njoj uveliko zavisi i keativni razvoj njihove djece.

Preporuke roditeljima kako da pronađu kreativnost u sebi

Važno je da odrasli shvate da za kreativnost nisu potrebni napori, niti neke posebne vježbe koncentracije, nego promjene u uobičajenom načinu života. Potrebna je i mašta koja je usko vezana za kreativnost, za razliku od logike i  razuma jer "eliminišu ono što je novo, nepoznato i vraćaju ga da bude poznato, na način da ga mogu obrađivati." (Dominique Pir, La créativité, domaine réservé?, www.doctissimo.fr)

Također je bitno da roditelji shvate da je kreativnost unutar njih samih i da je mogu pronaći ukoliko to zaista žele i potrude se. Od presudne važnosti je da shvate koliko je kreativnost bitna u životu svake individue i da joj pridaju posebnu važnost i pažnju. Do kreativnih ideja se ne  dolazi napornim mentalnim radom, već je za to potrebno osloboditi duh i pustiti da one same dolaze. Osim toga, važno je da roditelje uvide  šta su to kreativne ideje. Ponekad samo odstupanje od uobičajenog načina života, rutine, uhodanih navika, predstavlja  kreativni izraz. On se ogleda u načinu odijevanja, dekoraciji enterijera i eksterijera, načinu pripremanja jela i serviranja, uređenja polica s knjigama, njihove klasifikacije, pa sve do bilo kojeg oblika složenijeg stvaralaštva. Kreativnost se ogleda i u komunikaciji s drugim ljudima, načinu prevazilaženja konfliktnih situacija, rješavanju problema, jednostavno, ne postoji polje ljudskog djelovanja koje se ne može posmatrati s kreativnog aspekta. Ali isto tako ne postoji samo jedno kreativno rješenje, što ih je više to smo bliži usavršavanju svog osjećaja za kreativnost i to su rezultati bolji.
Tek kad roditelji shvate neke osnovne odredbe kreativnosti i sami (p)ostanu kreativni, moći će tu značajnu osobinu poticati i razvijati i kod djece.