Uporedo s poticanjem i razvijanjem higijenskih, radnih i navika kulturnog ponašanja,
kod djece treba razvijati i "vjerske" navike. Pod tim se podrazumijeva učenje Bismille prije jela, oblačenja, ili
bilo kakvog drugog posla, učenje određenih kratkih dova, sura, pa sve do obavljanja namaza i prakticiranja posta.
U islamu je razvijanje "vjerskih" navika u uskoj vezi s higijenskim navikama (pranje ruku
prije i poslije jela, pranje zuba poslije jela, uzimanje abdesta, kupanje). U "vjerske" navike spada i ahlak, lijepo ophođenje
s drugima, lijep govor i ponašanje, te obavljanje određenih dužnosti i obaveza, što znači da "vjerske"
navike obuhvataju i higijenske i navike kulturnog ponašanja, ali i radne navike, te im je i zbog toga potrebno posvetiti
dužnu pažnju, pored glavnog razloga, odnosno formiranja stabilne i Bogu predane ličnosti.
Polazeći od hadisa u kome se kaže da se sva djeca rađaju kao muslimani, može
se s pravom zaključiti da je to izvrsna pretpostavka za formiranje vjerskih navika kod djeteta odmalena, odnosno da je
Uzvišeni Allah, dž.š., roditeljima uveliko olakšao (vjerski) odgoj njihove djece. Dakle, djeca u svojoj
fitri imaju usađen, Bogom dat osjećaj i potrebu za vjerom u jednog Boga, odnosno podlogu na kojoj kasnije treba
izgrađivati i jačati djetetov iman.
Onda, kao preduvjet za uspješno formiranje vjerskih navika kod djece, ostaju sami roditelji
i njihove vjerske navike. Kako je lični primjer roditelja najbolje odgojno sredstvo za razvijanje pozitivnih osobina
ličnosti kod djece, tako od navika i redovnog izvršavanja vjerskih obaveza roditelja zavisi i razvoj vjerskih navika
djece.
Preporučuje se da se djeci što ranije omogući da posmatraju roditelje dok uzimaju abdest,
čak dok su toliko mala da to sama ne mogu imitirati. Ipak, u dječiju svijest će se urezati pokreti koje svakodnevno
obavljaju njihovi roditelji, tako da će s lakoćom i sama početi da to oponašaju i na kraju samostalno
obavljaju. Preporučuje se da roditelji dok uzimaju abdest naglas govore šta rade, koliko puta i kako treba oprati
ruke, lice, stopala... Kasnije mogu naglas učiti i dove prilikom uzimanja abdesta. U međuvremenu, da se dijete ne
bi osjećalo suvišnim dok roditelj uzima abdest, ono može dodavati sapun, staviti pastu na četkicu za zube,
držati peškir i slično, tako da to bude neka vrsta njegovog „zaduženja“, odnosno pomoći
roditelju. Dijete se na taj način osjeća važnim i dijelom neke situacije, dakle nije isključeno i pasivno.
Nešto kasnije, roditelj može predložiti djetetu da zajedno uzimaju abdest. Isto je i sa formiranjem ostalih
higijenskih navika.
U uskoj vezi s higijenskim su i radne navike jer se dijete može zadužiti da vraća
peškir i sapun na svoje mjesto, a kad bude dovoljno veliko, da se brine o snabdjevenosti kuće pastom za zube, sapunom,
deterdžentom i sl. Na taj način se kod djeteta formira urednost i osjećaj odgovornosti. Stalnom brigom o sebi
i životnom okruženju roditelji trebaju djetetu davati upute za njegovo buduće ponašanje. Kad se otac ili
majka dotjeruju, odnosno oblače čistu i ispeglanu odjeću, djetetu to mogu objasniti tako što će mu
reći da naš stvoritelj Allah, dž.š., voli urednost, čistoću i ljepotu. Na taj način djetetu
treba skrenuti pažnju da se ne treba dotjerivati zbog drugih i da bismo se svidjeli drugima, već zato što to
naš Gospodar voli i što lijepim izgledom dajemo samo dobar primjer drugima, da se i oni tako oblače. Dakle,
higijenske i vjerske navike se međusobno isprepliću i prožimaju.
Roditelji trebaju djetetu skrenuti pažnju
i na obavezu da prilikom stupanja na namaz trebamo biti čisti, kao i odijelo i mjesto gdje ćemo klanjati, tako da
postepeno dijete uvode u preduvjete obavljanja namaza.
Paralelno s učenjem lakših pjesmica, brojalica i sl. dijete treba učiti i
kraće odlomke iz KurŽana i kraće sure. Ali prije toga dijete je potrebno naučiti islamskom pozdravu i odgovoru
na njega, te u kojim situacijama se izgovara. Najbolji način za to je stalno prakticiranje selama u kući i među
prijateljima. Isto je i sa čestitanjem Bajrama, nekog uspjeha, izjavama prilikom smrti i sl. Vrlo je važno da dijete
što ranije nauči proučiti Bismillu prije jela i reći "Elhamdullillah" poslije jela. U vjerske navike spada
i davanje prednosti desnoj strani u obavljanju hajr poslova, npr. prilikom jela, oblačenja, ulaska u kuću, spavanja
i sl. Roditelji takvo ponašanje trebaju pohvaliti, čak i nagraditi, kako bi se djetetu omililo. Isto tako je važno
da oni sami budu dosljedni u obavljanju tih vjerskih navika, kako ne bi došli u kontradiktornost sa svojim postupcima.
Redovno obavljanje namaza roditelja osnovna je pretpostavka da će se djeca odmalena navići na ovu vjersku dužnost.
Posebna svečana atmosfera tokom ramazana naročito će se urezati u dječije
pamćenje i doprinijeti prakticiranju posta i kasnije. Druženja s hadžijama i slušanja njihovih priča
i doživljaja s hodočašća u velikom mjeri doprinijet će tome da se dijete, kad odraste, opredijeli
za odlazak na hadždž bez mnogo oklijevanja. S obzirom na to da je kod djece već usađen osjećaj i
ljubav prema islamu, to samo treba malo oplemeniti i rezultat, ako Bog da, neće izostati.
Djeci je potrebno davati racionalna objašnjenja
U vjerske navike spada i izbjegavanje svih nedozvoljenih stvari u islamu, tako da se dijete
odmalena navikava na to šta smije ili ne smije konzumirati, raditi, govoriti i sl. Roditelji koji dijete poučavaju
da je u islamu zabranjeno sve što je štetno, a pritom i sami uživaju nikotin, protivrječni su i samo mogu
proizvesti konfuziju u dječijoj glavi. Nažalost, mnogi roditelji ne znaju djetetu dati onaj pravi odgovor na pitanje
zašto je zabranjeno konzumiranje svinjetine, navodeći one sporedne, ali ne i onaj glavni razlog. Zato je potrebno
da se roditelji sami stalno educiraju i da pokušaju svoju djecu ne ostavljati bez adekvatnog odgovora i objašnjenja.
S druge strane, to ne znači da djecu trebaju držati potpuno izloliranom od spoljašnjih
utjecaja i drugačijih kultura samo zato što nisu u skladu s islamskim propisima. Naprotiv, baš na tim primjerima
djeci je potrebno dati protuargumente i racionalnim objašnjenjima im dati relevantne odgovore vezane za određene
zabrane u islamu. Jer, ukoliko samo djetetu ponavljate da je nešto zabranjeno ili da nešto ne smije raditi, ne dajući
mu za to nikakvo objašnjenje, takva vaša nastojanja da dijete nečemu podučite, mogu izazvati samo kontraefekt.
Vjerske navike su sastavni dio čovjekovog ahlaka, njegove sveobuhvatne ličnosti,
načina na koji se ponaša prema drugima, pozitivnim osobinama ličnosti koje je izgradio, jer su one zapravo
svojevrsni temelj za sve to. Samo ono dijete koje je odmalena naviklo da obavlja određene dužnosti i da one postanu
sastavni dio njegova bivstvovanja, kasnije će biti otporno na sve negativne društvene utjecaje. I ma koliko njegov
život možda krenuo u drugom pravcu kad odraste, ono će se opet sjećati djetinjstva i u njemu će se
probuditi osjećaji, ali i razum kad god uradi nešto što nije primjereno. Sjećat će se riječi
koje su mu otac i majka govorili, kako su se oni ponašali i bit će ga stid da iznevjeri njihov uloženi trud.
Zato je od presudne važnosti da se roditelji primjereno ponašaju i izvršavaju svoje obaveze, jer od toga uveliko
zavisi kako će se njihova djeca ponašati kad odrastu.