Make your own free website on Tripod.com

Islamska Omladina Gore

Teme

Home
Dawetski materijal
Forum
Kur'an
Hadis
Hutbe
Roditelji i Deca
Pitanja i Odgovori
Goranka - Muslimanka
E-Knjizara - Kutubhana
Teme
Iz Gore
Iz Sveta
Foto Galerija
Knjiga Utisaka
Razno
Kontakt
Linkovi

ZASTO SU MUSLIMANI ZAOSTALI

Hegemonija stagnacije

 

Uvod

 

 Historija svjedoči da su muslimani u prošlosti osnovali i izgradili civilizaciju kojoj nije bilo ravne diljem svijeta. Razvitak muslimanske zajednice se može objasniti činjenicom da su se njeni konvertiti  okitili savršenim habitusom – islamom i njegovim idealima koji su u potpunosti reorganizirali sistem aksiologije koji je bio dominantan u to vrijeme. Napustili su razdor, a prihvatili jedinstvo; odbacili su surovost, a prihvatili samilost i međusobno potpomaganje; odbacili su poroke, a prihvatili alternative koje im je islam pružao itd. To je reflektiralo da muslimani zauzmu sami tron snage, moći, slave, bogatstva i ugleda, tako da su za oko pola vijeka osvojili pola svijeta.

Potonja situacija je sušta suprotnost od ove današnje. Ako promotrimo savremeni svijet islama, uočićemo neospornu realnost koja ukazuje na multidimenzionalnu krizu islamskog svijeta. Ova činjenica je više nego alarmantna i očigledna. Postavlja se pitanje: Zašto su muslimani, nakon najjače države u historiji, nazadovali? Zašto muslimanska civilizacija vehne nakon svog procvata? Šta nas je dovelo do ovakvog ambisa? Naša dekadenca nije puki slučaj. Prije razrađivanja same teme želim da naglasim sljedeće: 1. Iznenađujuće je da se o ovoj iznimno aktuelnoj temi, „metapitanju“ muslimanske sadašnjice, vrlo malo pisalo od strane muslimanskih intelektualaca, što je samo po sebi simptom naše dekadence. Ova tema, zbog svoje ekstenzivnosti i značaja, treba, ili bolje reći mora biti predmetom opsežnih elaborata, naučnih diskursa, magistarskih i doktorskih disertacija. 2. U ovom radu govorim o muslimanima u globalnom smislu, a ne o muslimanima individuama, jer „jedna lasta ne čini proljeće“. 3. Rad ima za cilj da na fragmentaran način ukaže na  nezaobilzne faktore muslimanske stagnacije koji su, iz moje perspektive, ujedno i najprioritetniji.

 

Suštinski razlog

 

            U skladu sa objašnjenjem zašto su muslimani nazadovali, može se implicirati i njihova zaostalost. Dakle, ne(praktikovanje) normi islama je osnovni parametar za utvrđivanje razloga koji su djelovali i uticali na napredovanje ili nazadovanje muslimana. Međutim, ovo rješenje ne nudi konkretan odgovor i suviše je uopćeno. Stoga ga je potrebno rašćlaniti. Evo nekoliko njegovih neodvojivih elemenata.

 

 

 

Vlast

 

          Razgraničiti prosperitet i savršenstvo od propadanja i nestajanja je teško poput određenja početka sna, ali je jedno neupitno: početak polagahne stagnacije se poklapa sa prestankom pravednog hilafeta. Potpora ovom mom stavu je mišljenje šejha En-Nedevija.[1]

Princip šure je jednostavno zanemaren. Monarhija je zamjenila federalnu republiku.

            U ovom periodu dolazi do procjepa između političkog i vjerskog vođstva. Na vlast dolaze emevije sa svojim etnocentrizmom i trajbalizmom. Abdulhamid Ebu Sulejman u svojoj knjizi „Kriza muslimanskog mišljenja“, opisujući enormne negativne posljedice ove pojave, kaže: „Procjep između intelektualnog i vjerskog vođstva ummeta predstavljao je početak slabljenja muslimanske moći, pucanja strukture muslimanskog društva i krizu u islamskoj misli i institucijama. Svi ovi fakori doprinjeli su da se vrata ummeta širom otvore za korupciju i propast. Islam je bio sve manje u situaciji da održava svoju vitalnost. Kao rezultat, u dolazećim stoljećima su preživjeli samo tragovi islamskih duhovnih učenja. Ostatak njegove veličanstvene tradicije je nestao.“[2]

            Emevijski vladari plasiraju muslimanskom življu ideologiju predodređenja (predestinacije), kako bi time opravdali svoje tlačenje, izrabljivanje i druge antiislamske postupke. Jezid I, sin Muavije, u svom vladalačkom zanosu bez pokrića ubija Poslanikovog, a.s., unuka Husejna i još nekoliko njemu bliskih rođaka, žena i djece. To mu nije bilo dovoljno da ga zasiti, pa je u gradu Allahova Poslanika, a.s., izvršio strašno krvoproliće, pustošenje, rušenje, divljanje i druga bezakonja. U toj bratoubilačkoj katastrofi 683. godine izginulo je više od 10.000 muslimana među kojima i 700 sahabija i ensarija.[3]

            El-Mawerdi piše knjigu „Traktat o vladarskoj moći“ kao odgovor na apsolutnu monarhiju Abbasija. Ibn Haldun kaže da je nekompetentna vlast ključ propasti abbasijskog hilafeta.[4]

            Ebu Abbas es-Sefah, prvi abbasijski sultan, na prevaru ubija 90 emevija, skrnavi mezaristane emevijskih vladara i čini druga iracionalna djela.[5] On nije jedini vladar koji zaslužuje ovakvu kvalifikaciju. Njega navodim samo kao primjer i argument za osnaženje moje teze.

            Događaji se ponavljaju. Današnje vlasti u Egiptu, Alžiru itd., su očit primjer kako naši nadređeni negativno utiču na islamski preporod, a sve u cilju profilisanja zapadu u „najboljem ruhu“, kako bi im ovja obezbjedio doživotni prerogativ nad svojim narodima. Oni na taj način vladaju despotski i stavljaju sve u svoju službu i u službu njihovih agentura.

            Omer ibn el-Hattab, Harun er-Rešid, Salahudin Ejjubi su markantna imena vezana