Make your own free website on Tripod.com

Islamska Omladina Gore

Teme

Home
Dawetski materijal
Forum
Kur'an
Hadis
Hutbe
Roditelji i Deca
Pitanja i Odgovori
Goranka - Muslimanka
E-Knjizara - Kutubhana
Teme
Iz Gore
Iz Sveta
Foto Galerija
Knjiga Utisaka
Razno
Kontakt
Linkovi

ZASTO SU MUSLIMANI ZAOSTALI

Hegemonija stagnacije

 

Uvod

 

 Historija svjedoči da su muslimani u prošlosti osnovali i izgradili civilizaciju kojoj nije bilo ravne diljem svijeta. Razvitak muslimanske zajednice se može objasniti činjenicom da su se njeni konvertiti  okitili savršenim habitusom – islamom i njegovim idealima koji su u potpunosti reorganizirali sistem aksiologije koji je bio dominantan u to vrijeme. Napustili su razdor, a prihvatili jedinstvo; odbacili su surovost, a prihvatili samilost i međusobno potpomaganje; odbacili su poroke, a prihvatili alternative koje im je islam pružao itd. To je reflektiralo da muslimani zauzmu sami tron snage, moći, slave, bogatstva i ugleda, tako da su za oko pola vijeka osvojili pola svijeta.

Potonja situacija je sušta suprotnost od ove današnje. Ako promotrimo savremeni svijet islama, uočićemo neospornu realnost koja ukazuje na multidimenzionalnu krizu islamskog svijeta. Ova činjenica je više nego alarmantna i očigledna. Postavlja se pitanje: Zašto su muslimani, nakon najjače države u historiji, nazadovali? Zašto muslimanska civilizacija vehne nakon svog procvata? Šta nas je dovelo do ovakvog ambisa? Naša dekadenca nije puki slučaj. Prije razrađivanja same teme želim da naglasim sljedeće: 1. Iznenađujuće je da se o ovoj iznimno aktuelnoj temi, „metapitanju“ muslimanske sadašnjice, vrlo malo pisalo od strane muslimanskih intelektualaca, što je samo po sebi simptom naše dekadence. Ova tema, zbog svoje ekstenzivnosti i značaja, treba, ili bolje reći mora biti predmetom opsežnih elaborata, naučnih diskursa, magistarskih i doktorskih disertacija. 2. U ovom radu govorim o muslimanima u globalnom smislu, a ne o muslimanima individuama, jer „jedna lasta ne čini proljeće“. 3. Rad ima za cilj da na fragmentaran način ukaže na  nezaobilzne faktore muslimanske stagnacije koji su, iz moje perspektive, ujedno i najprioritetniji.

 

Suštinski razlog

 

            U skladu sa objašnjenjem zašto su muslimani nazadovali, može se implicirati i njihova zaostalost. Dakle, ne(praktikovanje) normi islama je osnovni parametar za utvrđivanje razloga koji su djelovali i uticali na napredovanje ili nazadovanje muslimana. Međutim, ovo rješenje ne nudi konkretan odgovor i suviše je uopćeno. Stoga ga je potrebno rašćlaniti. Evo nekoliko njegovih neodvojivih elemenata.

 

 

 

Vlast

 

          Razgraničiti prosperitet i savršenstvo od propadanja i nestajanja je teško poput određenja početka sna, ali je jedno neupitno: početak polagahne stagnacije se poklapa sa prestankom pravednog hilafeta. Potpora ovom mom stavu je mišljenje šejha En-Nedevija.[1]

Princip šure je jednostavno zanemaren. Monarhija je zamjenila federalnu republiku.

            U ovom periodu dolazi do procjepa između političkog i vjerskog vođstva. Na vlast dolaze emevije sa svojim etnocentrizmom i trajbalizmom. Abdulhamid Ebu Sulejman u svojoj knjizi „Kriza muslimanskog mišljenja“, opisujući enormne negativne posljedice ove pojave, kaže: „Procjep između intelektualnog i vjerskog vođstva ummeta predstavljao je početak slabljenja muslimanske moći, pucanja strukture muslimanskog društva i krizu u islamskoj misli i institucijama. Svi ovi fakori doprinjeli su da se vrata ummeta širom otvore za korupciju i propast. Islam je bio sve manje u situaciji da održava svoju vitalnost. Kao rezultat, u dolazećim stoljećima su preživjeli samo tragovi islamskih duhovnih učenja. Ostatak njegove veličanstvene tradicije je nestao.“[2]

            Emevijski vladari plasiraju muslimanskom življu ideologiju predodređenja (predestinacije), kako bi time opravdali svoje tlačenje, izrabljivanje i druge antiislamske postupke. Jezid I, sin Muavije, u svom vladalačkom zanosu bez pokrića ubija Poslanikovog, a.s., unuka Husejna i još nekoliko njemu bliskih rođaka, žena i djece. To mu nije bilo dovoljno da ga zasiti, pa je u gradu Allahova Poslanika, a.s., izvršio strašno krvoproliće, pustošenje, rušenje, divljanje i druga bezakonja. U toj bratoubilačkoj katastrofi 683. godine izginulo je više od 10.000 muslimana među kojima i 700 sahabija i ensarija.[3]

            El-Mawerdi piše knjigu „Traktat o vladarskoj moći“ kao odgovor na apsolutnu monarhiju Abbasija. Ibn Haldun kaže da je nekompetentna vlast ključ propasti abbasijskog hilafeta.[4]

            Ebu Abbas es-Sefah, prvi abbasijski sultan, na prevaru ubija 90 emevija, skrnavi mezaristane emevijskih vladara i čini druga iracionalna djela.[5] On nije jedini vladar koji zaslužuje ovakvu kvalifikaciju. Njega navodim samo kao primjer i argument za osnaženje moje teze.

            Događaji se ponavljaju. Današnje vlasti u Egiptu, Alžiru itd., su očit primjer kako naši nadređeni negativno utiču na islamski preporod, a sve u cilju profilisanja zapadu u „najboljem ruhu“, kako bi im ovja obezbjedio doživotni prerogativ nad svojim narodima. Oni na taj način vladaju despotski i stavljaju sve u svoju službu i u službu njihovih agentura.

            Omer ibn el-Hattab, Harun er-Rešid, Salahudin Ejjubi su markantna imena vezana za muslimanska osvajanja i grandiozna ostvarenja u svakom pogledu. Da su kojim slučajem na njihovom mjestu bili naše današnje vođe, rezultati bi bili katastrofalno pogubni.

           

            Konzervativizam

                   

          Islam je progresna i dinamična vjera, i ima potencijal da svojom fleksibilnošću, obuhvatnošću i općenitošću odgovori potrebama ljudi u različitim vremenima i na različitim prostorima. On balansira interes i za ovaj i za onaj svijet. No, veliki broj muslimana, očito je, ne zagovara ovu koncepciju. Od ovakvih destruktivnih frakcija najviše koristi imaju neprijatelji islama. Okorjeli konzervativci sprečavaju savremeni napredak i oni su kočnica civilizaciji.

            U 5. i 6. vijeku na ulicama Bagdada su se vodile krvave borbe između hanbelija i šafija, a razlog tome je bilo (ne)učenje kunut dove na sabahskom namazu.[6] Paradoks. U literaturi se navodi da je primarno pitanje muslimanskih autoriteta u jeku mongolskih navala na Bagdad bilo: Da li se može klanjati u staklenim mestvama? Ovo je za vjerovali ili ne. Naučni, filozofijski i umjetnički procvat koji je bio obilježen genijima poput Ibn Tufejla, Ibn Rušda, Ibn Hazma, itd., usahnuo je i okamenio se pod udarcima malikijskih pravnika koje su podupirali neki vladari. Oni su odbacivali sve što se kosi sa njihovom uskogrudošću. Nisu se libili da spale djela El-Gazalija kada su prispjela u Španiju. Znanje je, po njima, samo puko komentarisanje i zapamćivanje vjerskih i pravnih tekstova.[7]

            I dok su psi u Njemačkoj povlašćeniji od Palestinaca u Izraelu, islamski učenjaci raspravljaju da li je mrav, koji je rekao „O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i njegove vojske, a da to i ne primjete“ (En-Neml, 18), bio muškog ili ženskog spola.          [8]

            El-Gazali (savremeni učenjak) u svojoj knjizi „Brige i nada“ opisuje njegovu raspravu sa studentom koji je napustio medicinski fakultet samo zato što mu nisu dozvolili da nosi tradicionalnu arapsku odjeću, a on je to smatrao njegovom vjerskom obavezom. To su, nažalost, muslimani u „svim segmentima života“, i ukoliko će nam oni biti prototipi naša renesansa je stavljena pod velikim znakom upitnika. Mnogi autori poput Šekiba Arslana, Alije Izetbegovića, Jusufa el-Karadavi, itd., smatraju da je konzervativizam jedan od razloga koji su uveliko pospješili stagnaciju muslimana.

 

Pasivnost

 

          Muslimani imaju briljantnu prošlost, a očekuju budućnost sa uvjerenjem da će islam zavladati svijetom. Čekaju Isaa, a.s., a nisu mu pripremili teren. Poražavajući je podatak da samo 15% muslimanskih žena iz Nigera zna čitati i pisati. Trebamo uporediti prosječno radno vrijeme kod japanaca i prosječno radno vrijeme kod muslimana. Muslimani pate, možemo slobodno ustvrditi, od dvije opake bolesti: deficita konkretne akcije i njenog antonima -   spekulacije koja im rijetko kad pomaže.

            Pasivnost je faktor, po Emiru Šekibu Arslanu, koji je uticao i utiče na kašnjenje muslimana za modernom naukom. On kaže: „Moderna nauka zavisi o ideji i poduzetnosti. Čim se to dvoje nađe, naći će se i moderna nauka i moderni zanati. Poznato je da su Japanci do 1968. god. bili, kao i ostali istočni narodi, u patrijarhalnom stanju, pa kad su htjeli dostići moćne narode, naučili su evropske nauke i izučili njihove zanate.“[9]

            Sejjid Husein Nasr je posebno interesovanje posvetio razbijanju muslimanske učmalosti i projektu esale (integracija ili „islamizacija“ znanja nasuprot čemu stoji  slijepo imitiranje Zapada ili imitiranja historijskih rješenja). On izučavanje egzaktnih  smatra prijekopotrebnim. Navodim jedan paragraf iz njegove knjige „Susret čovjeka i prirode“, gdje on kaže: „Današnje generacije se moraju suočiti sa znanošću, koja je u istom mahu i izmjenljiva i spojena sa moći, dok budu crpile spoznaje iz učenja islamske intelektualne tradicije koje su savremeni muslimani mnogo više lišeni negoli je bio slučaj sa njihivim pređama. U jednoj takvoj situaciji muslimani moraju nedvojbeno na prvom mjestu poznavati

moderne znanosti po dubini a ne samo kroz njihovu primjenjenu formu. Tu mora da postoje naučnici sa muslimanskim intelektualnim okvirom, snažnom vjerom i sa intelektualnom a također i emocionalnom privrženošću islamskom pogledu na svijet, moraju postojati znanstvenici koji će poznavati sve grane moderne znanosti bilo da se radi o matematici, astrologiji, medicini, itd., te poznavati sva nova naučna područja koja su nanovo stvorena i koja su povezana sa onim iz starijih znanstvenih disciplina.“[10]

 

Međusobno neslaganje  

 

           Poslanikov, a.s., hadis koji govori o tome da će muslimani biti najrazjedinjeniji je u potpunosti ostvaren. Pripadnici tewhida se sve više i više dezintegrišu. Zanimljive su riječi koje je izrekao Ibn Su'ud: „Ja se za muslimane bojim samo od muslimana; ne bojim se stranaca koliko muslimana.“[11] Vehabije, sunnije, ši'ije, novohanbelije, hanefije, itd., su pojmovi koji su ušli u svakodnevni riječnik mnogih muslimana. Zar nas Allah, dž. š., nije nazvao muslimanima??? Imao sam jednog prijatelja, Turčina, koji mi je zabranio da govorim na arapskom jeziku u njegovom prisustvu. To je naša stvarnost.

           Preokupacija selefija je da pišu i govore protiv sufija, i obrnuto. Da bi se muslimani oko nečega složili, potrebno je da se izvrši agresija na Mekku, ili, pak, da Poslanik, a.s., bude karikiran u novinama kao bombaš samoubica. Na kraju ću citirati Lothropa Stodarda koji veli: „Kad bi Poslanik, a.s., ustao iz groba i vidio šta su nejgovi sljedbenici uradili sa njegovim dinom, sigurno bi se užasno rasrdio i prokleo one koji su u tome učestvovali.“[12]

 

Zaključak

 

           Neosporno je da se muslimani nalaze u nezahvalnom položaju. Razlozi koji su doveli do toga su mnogobrojni i neiscrpni, a na toj ljestvici razumnih objašnjenja naše krize visoko kotiraju: 1. Nekompetentna vlast, 2. Konzervativizam (pod ovaj pojam možemo svrstati i fanatizam i nerazumijevanje prioriteta iako ovi termini djelimično odgovaraju jedan drugome), 3. Pasivnost, koja je najviše doprinjela da se muslimani budu u nezahvalnom položaju i ekonomskom kolapsu, 4. Međusobno neslaganje.

           Ovo su krucijalni unutrašnji razlozi koji su „olakšali put“ muslimanskoj stagnaciji. Na osnovu kur'anskog načela da „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni...“ (Er-Ra'd), smatram da su vanjski faktori manje relevantni. 

 

Maljoki Fadilj

Rapca

          

                                                                                      



[1] Ebul-Hasan Ali el-Husni en-Nedevi, Šta je svijet izgubio stagnacijom muslimana, Miralem Mašić, Sarajevo, 2003. god., 125 - 137

[2] Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Kriza muslimanskog mišljenja, El-Kalem, Sarajevo, 2004. god., str. 52

[3] Mustafa Spahić, Povijest islama za 1. i 2. razred medrese, Rijaset islamske zajednice BiH, Sarajevo, 1995. god., str. 273 - 274

[4] Roger Garaudy, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 2000. god., str. 21 – 22

[5] Mustafa Spahić, ibid., str. 21

[6] Fikret Karčić, Historija šerijatskog prava, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2005. god., str. 138

[7] Roger Garaudy, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 2000. god., str. 28

[8] Muhammed el-Gazali, Brige i nada, Mesud Džajić, Konjic, 2005. god., str. 119

[9] Emir Šekib Arslan, Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali, Kulturni centar Kralj Fahd u Sarajevu, Sarajevo, 2001. god., str. 29

[10] Sejjid Husein Nasr, Susret čovjeka i prirode, Gavrilo Grahovac, Sarajevo, 1992. god., str. 119.

[11] Emir Šekib Arslan, ibid., str. 24

[12] Alija Izetbegović (L.S.B.), Zašto su muslimani zaostali, Takwim, El-Kalem, Sarajevo, 1997. god., str. 153

ABORTUS - ZLOČIN PREMA DJETETU

   Jedna od najvaznijih odlika islama jeste sto on podstice na ocuvanje i odbranu covjekovog zivota. Zato je u islamu predvidjena najstrozija kazna za onog koji prolije krv nevinog muslimana. Poznato je da kod Allaha, dzelle sanuhu, kap nevino prolivene mu’minske krvi znaci vise nego li rusenje Ka’be od strane nevjernika. Tako islam posvjecuje posebnu paznju ocuvanju zacetog djeteta u majcinoj utrobi i zabranio je bilo kakvu vrstu njegova ostecivanja ili unistavanja. S druge pak strane, islam podstice na radjanje djece i formiranje novih, jacih i mnogobrojnih islamskih generacija. Allah, dzelle sanuhu, je trudnicama obecao nagradu i sevap koje je samo za njih pripremio. U jednom hadisu Poslanik, sallallahu zalejhi ve sellem, kaze: "Zar neka od vas, koja je trudna sa svojim muzem, a zadovoljan je s njom, da ne bude zadovoljna da ima nagradu kao onaj koji posti i bori se na Allahovom putu. A kada je porodicni bolovi obuzmu, niko ni na nebesima ni na Zemlji ne zna sta joj je od nagrade pripremljeno." Da li igdje postoji ovakva nagrada? Ne, to postoji samo u islamu.

Abdullah ibnil-Omer je vidio jednog covjeka kako na vratu nosi svoju majku. Primjetivsi Abdullaha covjek ga upita: "Sine Omerov, da li sam ovim postupkom uspio uzvratiti dobro majci koje je ucinila prema meni?" "Ne, ni koliko jedan porodjajni bol, a Allah ce te nagraditi zbog te sitne stvari."

Sestro koja vjerujes u svoga Gospodara, znaj da je zivot djeteta u utrobi majke zagarantovan Serijatom, jer plod predstavlja zivo bice i na osnovu toga se zabranjuje njegovo unistenje, bilo ono od oba roditelja, ili samo od majke. Takodje je haram unistenje djeteta koje je zaceto na nezakoniti nacin (zinalukom) i nije dozvoljeno njegovo ubijanje, jer je ono zivo ljudsko bice koje nema grijeha. U vrijeme Resulullaha, sallallahu 'alejhi ve sellem, jedna udata zena je ucinila zinaluk (blud). Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, je zabranio unistenje njenog djeteta koje je zaceto na nezakonit nacin i naredio je da se njegova majka brine za njega sve dok dijete ne ojaca i pocne samo jesti. Nakon pruzene paznje prema djetetu, Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, je naredio da se izvrsi kamenovanje nad njegovom majkom koja je ucinila zinaluk.

Studija o abortusu zahtijeva pojasnjenje i navodjenje hadisa na tu temu, pojasnjenje nenamjernog i namjernog unistenja djeteta, jer se serijatski stav razlikuje od jedne do druge situacije. Neka islamska ulema i pripadnici pravnih serijatskih skola kategoricno zabranjuju namjerni abortus, neobracajuci paznju na zivot (koliko je vec dugo plod u utrobi majke) zacetog djeteta, jer sa samom oplodnjom uspostavljen je novi zivot koji nosi nasljedne osobine roditelja koje su samo Allahu, dzelle sanuhu, poznate.

Abortus se zabranjuje jer se njime unistava ono sto vec postoji, a postojanje djeteta pocinje od samog trenutka kada je materica prihvatila plod u sebe, odnosno njene pripreme za novi zivot. Unistenje tog ploda je zlocin, a kada taj plod postane zakvacak (zalekah) i komad mesa (mudgah) zlocin biva veci, a kada se udahne dusa u taj plod onda zlocin biva jos vecim, a da ne govorimo o njegovom ubistvu nakon rodjenja.

Neka ulema donosi svoj stav po pitanju abortusa i njegovoj zabrani nakon 42 noci zivota ploda na osnovu hadisa u kojem kaze Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Kada se navrsi 42 noci nakon oplodnje, Allah, dzelle sanuhu, posalje meleka koji ga oblikuje, dajuci mu sluh, vid, kozu, meso i kosti, a zatim kaze: "O Gospodaru, musko ili zensko?" I tvoj Gospodar odredi sta hoce, a melek zapise. Zatim kaze: "O Gospodaru, koji je njegov edzel (cas smrti)." I tvoj Gospodar kaze sta hoce, a melek zapise. Zatim kaze: "O Gospodaru, koji je njegov rizk (opskrba)?" I tvoj Gospodar odredi sta hoce, a melek zapise. Zatim melek izadje sa stranicom, ne dodaje nista na ono sto mu je naredjeno, niti oduzima."

Iz ovog hadisa se razumije da udahnuce duse u plod biva nakon sest hefti, tj. 42 noci, te je ulema koja uzima ovaj hadis kao dokaz zabranila abortus nakon 42 noci zivota ploda. Neka ulema za svoj stav uzima podlogu u hadisu kojeg prenosi Ibn-Mes’ud, radijallahu zanhu: "Zaista u stvaranju vasem boravite u utrobi majke cetrdeset dana, zatim toliko budete zakvacak (zalekah), zatim toliko budete komad mesa (mudgah), zatim Allah posalje meleka, pa mu naredi cetiri rijeci i on zapise njegov rizk, njegov edzel, da li je nesrecan ili srecan, zatim udahne u njega..." (Buhari)

Ovaj hadis je u skladu sa ajetom: "Mi smo zaista covjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruskom ucinili, zatim od ugruska grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga kao drugo stvorenje ozivljujemo, pa neka je uzvisen Allah, najljepsi stvoritelj!" (Kur’an, XXIII/12,14)

Ova ulema smatra da dusa biva udahnuta nakon cetvrtog mjeseca, tj. nakon 120 noci, te su donijeli fetvu o zabrani namjernog abortusa nakon tog perioda. Takodje je jedan broj uleme uzeo oba spomenuta hadisa kao podlogu za donosenje svog stava po pitanju abortusa uzimajuci u obzir slanje meleka vise puta. Oni su zabranili namjerni abortus nakon udanuca duse. Tom njihovom stavu se niko ne protivi od islamske uleme, tako da se namjerni abortus nakon udahnuca duse kategoricno zabranjuje.

Sto se tice pitanja abortusa prije udahnuca duse, veoma mali broj islamske uleme dozvoljava abortus u tom periodu i to pod odredje-nim uslovima koje Serijat precizno odredju-je. Oni smatraju da je abortus dozvoljen uz opravdani razlog koji je vezan za majku, dijete ili porodicu, kao u slucaju da trudnoca predstavlja opasnost po zivot majke koja je osnova zivota djeteta, a dijete je ogranak. Zato se ne zrtvuje osnova zbog ogranka i to prihvata Serijat, zdrav razum, moral, medicina i zakon. Takodje, abortus se dozvoljava u slucaju da se medicinski ustanovi velika nesposobnost djeteta koja ce mu otezavati zivot, kao i njegovoj porodici, u skadu sa pravilom "Stetnost se otklanja prema mogucnostima", s tim sto medicinski tim pouzdanih lijecnika muslimana (ne jedan lijecnik) treba da to potvrdi. Na osnovu spomenutog kazemo da je u osnovi namjerni abortus haram i njegova zabranjenost se povecava sa povecanjem zivota zacetog djeteta.

Po islamskom zakonu, nad osobom koja unisti plod nakon udahnuca duse treba izvrsiti kaznu ubistva, jer je bespravno i namjerno izvrsila ubistvo nad drugim. Takodje se ista kazna izvrsava nad osobom koja je sa nijjetom unistenja ploda u utrobi majke udarala u stomak trudnice i na taj nacin ubila dijete.

Osoba koja nenamjerno unisti plod, bio to otac, majka ili neko drugi, duzan je dati sadaku u iznosu 212,5 grama zlata ili 1785 grama srebra. Nakon toga, ta osoba je duzna osloboditi roba muslimana, a ako ne nadje onda je duzna postiti dva mjeseca, dan za danom, trazeci oprosta od Allaha. Allah, dzelle sanuhu, kaze: "...Onaj ko ubije vjernika nehotice, mora osloboditi ropstva jednog roba, vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj, oslobodjen je krvarine jedino ako oni oproste..." (Kur’an, IV/92)

Tetoviranje


Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo "vašimu" i "mustevšimu". (hadis su zabilježili Buharija i Muslim)

Vašima je žena koja isprobada lice, ruke, noge ili neki drugi dio tijela, posebnom iglom, zatim isprobadana mjesta ispuni surmom ili tintom, a mustevšima je ona koja to traži. Ovaj postupak islam tretira velikim grijehom, jer se za njega prenosi prokletsvo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je jedna od karakteristika velikog grijeha.

 

Sahih El-Buhari Hadis 7.636 Prenio Ebu Huraira

Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) je rekao: "Efektivnost pakosna oka je činjenica (istina)." I on je zabranio tetoviranje.

Pojašnjenje: -Ovaj Hadis potvrđuje da pakosno oko nije puko sujevjerje nego svakodnevna životna cinjenica i ozbiljna duhovna bolest koja, ako se ne tretira tradicionalnim Islamskim liječenjem, može dovesti do ozbiljnih poremećaja ljudske psihe pa čak i tjelesnih oboljenja. Tetoviranje je nepotrebno vještačko narušavanje, Allahom datog, skladnog ljudskog tijela.

Pretjerivanje u uljepšavanju i izmjena lika

Islam je odbacio pretjerivanja u uljepšavanju koja zahtijevaju izmjenu fizičkog izgleda Božijih stvorenja. Kur'an takve radnje smatra šejtanskim, a šejtan kaže: “... i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!"... (En-Nisa': 119).

Zabrana tetovaže, oštrenja zuba i plastične kozmetičke hirurgije

U ovakve prijestupe spadaju i tetoviranje i oštrenje zuba. (Ovo su Arabljani predislamskog perioda koristili pri uljepšavanju - op. prev.)
Vjerovjesnik - alejhi's-selam - je prokleo onu ženu koja tetovira i onu koja se podvrgava tetovaži, te onu koja oštri zube i onu kojoj se zubi oštre. (Muslim)

Što se tiče tetovaže, ona modrim pigmentom i odbojnim šarama traj­no mijenja izgled lica, ruku i ostalih dijelova tijela. Neki Arabljani, osobi­to žene, običavali su tetovirati velike površine tijela. Pripadnici izvjesnih vjerskih sekti davali su da im se na rukama i prsima tetoviraju slike nji­hovih božanstava ili simbola, kao što kršćani ucrtavaju krst/križ na svojim rukama i prsima. Sve ove gnusne radnje praćene su bolom i agonijom ko­je onaj koga se tetovira mora pretrpjeti uslijed uboda igala. Zbog svega to­ga prokleti su i onaj koji tetovira i onaj koga se tetovira (el-wašime i el­-mustewšeme).
Što se tiče oštrenja, turpijanja ili skraćivanja zuba, Resulullah - alejhi's­selam - je prokleo i žene koje to rade i žene koje to traže. A ako to čini i mu­škarac, on zaslužuje još veće prokletstvo. Božiji Poslanik - alejhi's-selam - je također zabranio proširivanje razmaka između sjekutića i prokleo je “... žene koje proširuju razmak između svojih zuba, jer se tako skrnavi ono što je stvorio Allah dželle šanuhu" (El-Buhari i Muslim od Ibni Mes'uda). Proklete su one koje
se time bave, ali i one koje traže da im se to napravi.

Allah dželle šanuhu je, očito, neke žene stvorio sa više razmaknutim prednjim zubima, a druge sa manje razmaknutim. Ima, opet, onih kod kojih su zubi srasli jedan uz drugi po rođenju i one koje žele razmaknuti zube umjetnim putem. Islam ovo tretira kao prijevaru i pretjerano uljepšavanje koje se protivi prirodi ove vjere.
Iz ovih hadisa Božijeg Poslanika - alejhi's-selam - mi također saznaje­mo kakav je stav šeri'ata o plastičnoj hirurgiji. Hirurški kozmetički zahva­ti radi uljepšavanja danas su u modi uslijed savremene materijalističke ci­vilizacije Zapada koja preferira naglašavanje tijela i isticanje njegovih po­žuda. Muškarci i žene potroše na stotine i hiljade dolara da bi izmijenili oblik nosa ili grudi ili bilo kojeg drugog dijela tijela koji im se učini "ne­pravilnim". Sve ovo zasigurno spada u kategoriju pretjeranoga uljepšava­nja, bespotrebnoga mijenjanja Božijih stvorenja i stoga zaslužuje prokle­tstvo Allaha dželle šanuhu i Poslanika Njegova - alejhi's-selam. Ovakve za­hvate također prati mučenje, bol i rasipanje novaca samo zarad nečijega izgleda. To je izraz individualne preokupacije više formom nego kvalite­tom i vrijednošću, više tijelom nego duhom.

"Međutim, ako se dogodi da neko ima urođeni fizički defekt, izraslinu i sl., koja privlači pažnju drugih do te mjere da pričinjava smetnje i duše­vni bol kada god je u kontaktu sa ljudima, u tom slučaju takvoj osobi je dozvoljeno da odstrani taj defekt i da traži lijeka, jer Allah dželle šanuhu u islamu nije propisao ništa što de čovjeku pričinjavati tegobu i teret."* (* Prof. El-Behi el-Huli, El-mer'etu bejne'l-bejti we'l-mudžteme'i, II. izd., str. 105.)
Može biti da se ova tvrdnja temelji na hadisu koji govori o proširivanju razmaka izme
đu zuba radi dopadanja, iz kojeg se razumije da je prokle­tnica i nevaljalica ona koja to čini ne iz opravdanog razloga nego samo ra­di privlačnosti i lažne ljepote. Međutim, ukoliko su ovakvi zahvati potre­bni za otklanjanje bola ili neprilika, u tome nema ničega lošeg, a Allah dželle šanuhu zna najbolje.

 

.

.

.

.

IOG